Modni rivali

Dragi moji,

Danas sam vam htjela pisati svoje recenzije viđenih revija Cro A Portera, no onda me zaokupila druga misao koju bi trebala podijeliti sa svojim čitateljima. Mislila sam da nikad neću pisati ovakve tekstove, ali mi je sada savršeno jasno kako je tema kojoj ću se danas posvetiti zaslužila vidjeti svjetlo dana.

 

Gdje ima dima ima i vatre

Priča se proteže na dane kad sam bila nešto mlađa i mnogo naivnija. U to doba Fashion.hr bio je u svojim začecima, a Cro A Porter bio je već etablirani modni event. Sjećam se kako sam gledala neku emisiju na televiziji u kojoj se povlačila trakavica o tome koji je modni događaj bolji. U to su doba novinari uzimali Viktorove i Vinkove izjave i uporno pokušavali zakuhati neku svađu. Obojica su se, prema mom mišljenju, ponijeli kao gospoda i otklonili sumnje o zavadi. Tada mi se činilo kako svađa i netrpeljivost zaista ne postoje jer su se činili zaista iskreni u svojim intervjuima. Ipak, ne kaže se bez razloga da tamo gdje ima dima ima i vatre.

O ovoj temi nisam razmišljala sve do ove jeseni kada se održavao jesenski Dove Fashion.hr na koji sam bila pozvana. Sjedeći uz pistu tog odlično organiziranog modnog eventa koji je privukao brojne zaljubljenike u modu, palo mi je na pamet kako je divno da se ovakve stvari odvijaju u Hrvatskoj i kako bih voljela da ih je više. U mojem razmišljanju prekinuo me metež u prvom redu nasuprot mene. Od silnog jata novinara koji su se doslovce bacili pred njegove noge ne bi li uhvatili taj povijesni događaj ukazivanja u suparničkom taboru, jedva sam nazirala Viktora Dragu – glavom i bradom, dame i gospodo. Netko do mene je rekao: „Ajme meni, Viktor je došao na Fashion.hr! Kaj je njemu došlo?“ Nakon što mi je odgovor na opasku proletio glavom istog trena sam izvalila: „To je jedino ispravno. U redu je doći podržati kolege, a nije suvišno ni pogledati konkurenciju“. U tom trenu nisam ni sanjala o suparništvu, malodušnosti i zavisti.

Prošlo vrijeme, doš'o rok, eto vraga – skok na skok

U subotu navečer, nakon dvije uspješne večeri fantastičnih dizajnera, treće večeri jesenskog CAP-a imali smo novo ukazanje. U prvom redu ovog modnog eventa sjedili su Vinko&Vinko  s fashion.hra. Mojim neiskvarenim mislima prožela se misao o kolegijalnosti kojoj svjedočim. Nije prošla ni minuta od kad su sjeli a već se tu pronašao Viktor sa slušalicama u ušima i mobitelom u ruci – došao je pozdraviti svoje goste iz prvog reda. Nakon što je blago izljubio Tihanu i kratko pročavrljao, okrenuo se za 180, prešao pistu i pristojno se rukovao s voditeljima F.hra. Dok sam pratila s druge strane piste što se događa, moje su se kolegice počele meškoljiti na svojim mjestima. Iako je bilo dovoljno mjesta budući da ostali iz prvog reda nisu još sjeli, cure su se uskomešale i počele šaputati. Kroz šapat sam uspjela shvatiti kako im šefovi sjede točno nasuprot i budno motre. Mislila sam da djevojke pretjeruju u svojim nastojanjima da što bolje odrade svoj novinarski posao, no onda sam shvatila kako im se posao dodatno otežava. Napisati objektivno mišljenje o nekoj temi dovoljno je teško, no napisati ga na način da ti netko šapće u pero, vjerujte mi – još je teže. Uputa s druge strane piste glasila je – ne uljepšavaj, ne hvali, ne piši ništa lijepo i ne koristi pridjeve!

Možete li zamisliti bilo koji osvrt na reviju bez korištenja pridjeva? Ja ne mogu zamisliti ni ovaj tekst bez pridjeva, a kamo li novinarski osvrt na bajku koja nam se kroz idućih sat vremena odvijala pred očima.

Moram li spomenuti da mi je vilica pala do poda od čuđenja? Nisam mogla vjerovati svojim očima! Kako netko može tako licemjerno sjediti i pljeskati, a u dubini se nadati kako netko neće uspjeti. Bilo je to baš malograđanski i nisko. Takvi udarci ispod pojasa začudili su me i zgrozili. Iako su novinarke odradile posao kako je od njih traženo, odradile su to bez srca. Iako se od njih tražilo da navode gole činjenice onog što vide, iako im se otela umjetnička sloboda i novinarska nepotkupljivost i odanost činjenicama (a činjenica je da su revije zaslužile opise s velikim brojem pridjeva), nije im se moglo oteti oduševljenje revijama koje im sve vidjelo u očima.

Ako moraš spustiti nekog da bi uzdigao sebe trebao bi se zapitati koliko zapravo vrijediš. Nitko ne traži da budu najbolji prijatelji, no moraju li zaista biti rivali ako se bave istim poslom? Od kud toliki otrov? Je li to odraz vlastitog neuspjeha i nesigurnosti? Pitam se je li to osjećaj poraza jer i nakon godina truda ipak nisi prvi..